Bez obzira da li možemo ili ne predvidjeti potrese, znamo njihove fatalne posljedice, i možemo se zaštititi od njih. Devedeset posto smrtnih slučajeva u potresima su isključiva posljedica rušenja zgrada.
Ljudi stradavaju pod odronima stijena, leda i zemlje, rušenjem velikih dijelova brda i planina, ali u usporedbi sa milijunima pogibija koje su posljedice rušenja loše sagrađenih zgrada, neotpornih na potrese, daju dosta povoda za razmišljane i zastrašuju.
Zadnje podrhtavanje tla 1. svibnja 2003. godine razorilo je tursku pokrajinu Bingo. Jak potres od 6,4 stupnjeva po Rihterovoj ljestvici uzrok je smrti, kako strahuju tamošnje vlasti, najmanje 150 osoba, a ujedno je ozlijeđeno oko 400 osoba. Smatra se da bi broj žrtava bio manji da su pri gradnji stambenih i javnih zgrada poštovani svi sigurnosni standardi.
Vlasti svih zemalja trebale bi donijeti pravne propise koji bi građevinare primorali da se pri gradnji zgrada drže antiseizmoloških normi.
Postoje dokazi za efikasnost ovih normi. Ne može se garantirati da će tako sagrađene zgrade izdržati jake potrese bez oštećenja, ali čak i ako postanu neupotrebljive, neće se srušiti pa prema tome, neće nikoga ni ubiti.
U Kaliforniji, koja je jedno od najugroženijih područja na svijetu, 1973. godine je grupa inžinjera i fizičara ustanovila kodeks antiseizmološke gradnje, koji se stalno usavršava. Zgrade građene po ovom kodeksu moraju izdržati manje potrese bez ikakvih oštečenja, i moraju izdržati velike potrese sa eventualnim strukturalnim oštećenjima, ali bez rušenja.
Ovakva gradnja povećala bi sadašnje troškove izgradnje zgrada za samo 20 do 40%, ali to je ono što svuda zaustavlja građevinare. Oni razmišljaju na slijedeći način: Ako se ne desi potres, to je onda uzaludno potrošen novac. Zaboravljajući pri tom da je prestanak gradnje zgrada koje nisu u stanju izdržati budući potres, prva mjera koja se poduzima tamo gdje se desio potres, jer se zna da se potresi uvijek dešavaju na mjestima gdje ih je već bilo.
Norma za podizanje takvih zgrada, kao prvo je da zidovi i podovi moraju biti dobro spojeni. Moraju se izbjegavati terase koje "strše". Drvo je jedan od materijala koji najbolje podnose seizmološke potrese. U slučaju izgradnje kuća od drveta, one moraju biti spojene sa temeljima. Također, što su veći prozori i drugi otvori, manja je otpornost zgrade. Smanjenje visine zgrada povećava njihovu otpornost na potrese.
Za zgrade veće visine mora se predvidjeti čelični "kostur". Utvrđeno je da se zgrade ruše kao kule od karata, odnosno katovi padaju jedan na drugi čak i u slučajevima kad je zgrada od armiranog betona, jer je beton iako kvalitetan, zapravo loš zato što podovi nisu dobro spojeni sa tim čeličnim "kosturom", ili on uopće ne postoji.
Ukoliko bi katovi bili pričvršćeni na takvu čeličnu konstrukciju, oni bi se u slučaju potresa savijali i naginjali, možda bi bili oštećeni, ali se ne bi rušili.
Točke u kojima se povezuju različite okomite i vodoravne površine moraju biti mnogobrojne i pažljivo izgrađene, katovi moraju biti umjerene visine, a broj otvora na zidovima minimalan. Naravno, ovo bi prema nekim mjerilima dalo nezadovoljavajuće estetske rezultate, ali zgrada može izgledati estetski čak i ako nema ogromne prozore. Ovo bi, štaviše, doprinjelo štednji energije.
Navedeno vrijedi za zgrade koje će se tek graditi ili se trenutno rade, međutim, na zgradama koje su već izgrađene treba izvršiti modifikaciju, naročito izgradnju čeličnog kostura.
Ovakav program morao bi se sprovoditi na nacionalnim nivoima, i koštao bi jako mnogo, ipak, mogao bi se sprovesti makar na nivou pokrajina i općina i već bi to spasilo mnoge ljudske živote. Pri tome bi se uštedjela sredstva koja bi, u slučaju eventualnog potresa, bila potrebna za pomoć i odštetu. Ovakav potez oživio bi građevinsku industriju, i omogučio zapošljavanje velikog broja ljudi.
Postoje i drugi načini da se smanji broj žrtava u slučaju potresa, a uglavnom se odnose na organizaciju pomoći. Veliki postotak smrtnosti, ako izuzmemo efekte potresa, je uglavnom posljedica sporosti i nekompetentnosti spasilaca. Trebaju se stvoriti grupe za proizvodnju električne energije u izvanrednim uvjetima, koje bi bile stacionirane u predjelima koji su već ranije doživljavali potrese, kako bi se izbjeglo traženje ranjenih po mraku, a ujedno bi se riješio problem osvjetljenja i grijanja za preživjele. Trebaju postojati i transportna sredstva za hitnu pomoć – ambulante, helikoptri, rovokopači, buldožeri. Neophodne su i terenske bolnice.
